Kad prođeš cilj misliš da više nikada nećeš trčati maraton, a nakon nekoliko minuta gledaš kad je sljedeća utrka

Istrčati maraton san je mnogih trkača, ali rijetki su oni koji ga ostvare. Jer osim što je najduža, maraton je i najteža atletska disciplina puna izazova i zamki. Odlična fizička priprema, kao i psihološka snaga, uvjet su za prolazak ciljem utrke duge 42,195 kilometara. Brojni usponi i padovi… To zna i polaznik naše škole trčanja Ivan Dobrović, koji je nastupio na 30. Zagrebačkom maratonu u sklopu kojeg je održano Pojedinačno i ekipno prvenstvo Hrvatske u maratonu. Ivan je utrku završio za 3:25:11 sati i osvojio 45. mjesto, a pun dojmova ispričao nam je kako je prošla njegova maratonska premijera za klub.

“Bilo je sve, samo ne lako. Naravno da je postojala trema, ali ona pozitivna, jer se ja ionako na svim utrkama natječem samo s jednim čovjekom, sam sa sobom. Kad prođeš cilj misliš da više nikada nećeš trčati maraton. Ali nakon 15-20 minuta osjećaj je lijep i zadovoljan si. A onda se nakon nekoliko sljedećih minuta, onima poput mene, javi ljutnja što nisam bio brži i već gledaš kad je sljedeća utrka. Još sam neiskusan u maratonu, a s druge strane, bio sam u klupskom dresu i morao sam dati sve od sebe da što uspješnije branim klupske boje”, rekao je Ivan Dobrović, koji si je, iako je to bio njegov prvi maraton na kojem je predstavljao naš klub, postavio cilj.

“Nadao sam se da ću trčati oko 3:15 do 3:20 sati. Nažalost, nisam uspio, kriza me uhvatila oko 26. kilometra. Na prolazu 21. kilometra moje vrijeme bilo je 1:33 sata, mislio sam da ću barem do 32 do 35 kilometra držati taj tempo, a onda malo usporiti, ali nisam uspio. Još su me 200 metara prije cilja, kada sam pokušao ubrzati, uhvatili grčevi.”

Iako rekreativac, Ivan Dobrović brani boje našeg kluba u polumaratonu i krosu, sada je istrčao i maraton i vjerujemo da na tome neće stati. Trčanje je njegova velika ljubav, koju je prenio i na svoju djecu, koja su također članovi našeg kluba, a jedan je od polaznika škole trčanja koji je trening odradio čak i za vrijeme prošlotjednog potopa uslijed kojeg je cijela Rijeka bila poplavljena.

“Nisam samo ja, nas osam-devet je odradilo trening za vrijeme najvećeg pljuska, a sve je prošlo u zezanciji, iako je već bilo nekoliko centimetara vode po stazi. Dobra smo ekipa, uostalom, ja sam počeo trčati na nagovor kolegica iz škole trčanja. Moja djeca treniraju atletiku pa sam tada i ja došao u klub. I jako sam zadovoljan. U dobrom društvu je lakše trčati, a još je važnije da imaš dobrog trenera, kao što je naš trener Zoran Žilić, koji zna što i kako raditi na duge staze. Svima bih preporučio da krenu trčati jer to možete raditi uvijek i svugdje, u društvu ili sami. Mi smo u školi trčanja stvorili grupicu koja zajedno trenira, druži se i odlazi na utrke, a uz takve ljude je lakše trčati i pomicati svoje granice. Ja svoje pomičem i želim ih i dalje pomicati pa je jako važno da kada netko dođe u školu trčanja treneru kaže koji su njegovi ciljevi. Jer netko dolazi samo na rekreaciju, a netko, poput mene, želi spuštati svoje rezultate. Moj napredak je vidljiv, kada sam došao na polumaratonu sam imao vrijeme od 1:27 sati, a na maratonu 3:25 minuta.”

U slučaju Ivana Dobrovića slobodno možemo primijeniti poslovicu: sve se može, kad se hoće. Jer i nakon posla u jednom bilježničkom uredu, obaveza kod kuće i s djecom, naš polaznik škole trčanja, koji je nedavno proslavio 40. rođendan, ne propušta treninge.

“Većinu treninga odrađujem dok su djeca na svom treningu na Kantridi. Uvijek nađem vremena za trčanje pa makar to bilo u ponoć.”