Predstavljamo: Sara Superina

Za uspjeh je potrebna predanost procesu, ali i malo sreće

Našu Saru Superina ne trebamo previše predstavljati, ona je mlađeseniorska prvakinja Hrvatske u utrci na 3000 metara, viceprvakinja Hrvatske na 3000 metara zapreke, osvajačica bronce na prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju, ali i itekako važna karika našeg kluba u osvajanju bodova na Kupu i ekipnim prvenstvima Hrvatske. Prošle sezone je zajedno s Ingom Jurić i Tinom Šmid osvojila ekipno zlato na prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju, a na seniorskom Kupu i ekipnom prvenstvu Hrvatske bila je naša najuspješnija atletičarka sa srebrima u svojim disciplinama.

“Rekla bih da je prošla sezona bila moja najbolja sezona do sada te sam poprilično zadovoljna. Ciljeve i jesam i nisam ispunila. Srušila sam osobne rekorde koje sam htjela, osvojila sam pojedinačno i ekipno zlato, no žao mi je što nisam trčala 5000 i 1500 metara i tamo također popravila osobne rekorde. No, kako mi svi govore, polako bih se trebala opredijeliti za određenu disciplinu”, kaže Sara, koja je svoje najbolje rezultate na 3000 (10:22.57) i 3000 metara zapreke (11:19.11) istrčala na mlađeseniorskom prvenstvu Hrvatske i Kupu i ekipnom prvenstvu Hrvatske za seniore.

“Od mene se očekivalo da toliko trčim s obzirom na treninge koje sam odrađivala. Kako trener kaže: “Toliko moraš trčati, ali slobodno ti trči i brže”. Utrke na 3000 i 3000 metara zapreke su bile više taktičke i bile su dan za danom. Bilo mi je teško, ali nisam osjetila ono “pucanje” koje osjetiš kad daješ svoj maksimum, tako da znam da mogu bolje.”

Sara Superina je dosad osvojila 11 medalja na državnim prvenstvima, a najdraže joj je njezino ujedno prvo zlato na 3000 metara.

“Ne bih rekla da u Hrvatskoj puno djevojaka trči duge pruge. Znam da nisam mogla dobiti kategorizaciju zbog neispunjenih uvjeta, nedovoljno sudionika na utrci. No, cure s kojima uvijek trčim i s kojima se uvijek natječem isto lijepo napreduju, iako većina prestane ozbiljno trenirati do juniorske dobi”, rekla je Sara, koja jako voli ekipna prvenstva.

“Ekipna prvenstva su po meni posebna i drugačija. Kada sam tek počela trenirati atletiku bila sam među najmlađima na seniorskom ekipnom prvenstvu i bila mi je čast braniti boje kluba. Kada doprinosiš nekom većem zajedničkom cilju osjećas se sretno i ponosno.

Iako trči zahtjevne discipline, Sari ne nedostaje motivacije da u svakoj utrci bude još bolja.

“Mislim da ključ leži u zadovoljstvu koje osjetiš nakon uspješno odrađenog teškog treninga. To sam prvi put shvatila kada sam bila ozlijedena. Boljele bi me pokosnice do te mjere da se ne bih mogla ni zagrijati više od pet minuta. Onda ti trener da neki lakši trening, neke trbušnjake sa strane i tek onda osjetiš nezadovoljstvo, osjećaš se neproduktivno. Kada nam trener pokaže stare rokovnike u koje je bilježio naše treninge iz 2017. i 2018. godine i kada čuješ koliko si napredovao od tada, to je itekako dovoljno da te motivira za dalje. Pomičeš svoje granice svaki dan. Za uspjeh je potrebna predanost procesu, ali i malo sreće. Nisam nikada razmišljala o tome da se prestanem baviti sportom, ali sam razmišljala o tome da se uskoro prestanem natjecati. Jer rekreacija i natjecateljska faza nisu isto. Nema pauze od tri mjeseca ljeti, nema ostajanja kod kuće kada je pljusak, nema onog preskočit ću trening… Jednostavno moraš biti svjestan svojih obaveza. To je ponekad i naporno. Idemo na ljetovanje, ali opremu nosimo sa sobom. Što sam starija, radim duže kilometraže, što znači da više vremena moram posvetiti treningu. No, kako sada stvari stoje, neću tako skoro prestati.

Sara od početka trenira duge pruge, njezini rezultati najbolji su pokazatelj da je dobro izabrala.

“Duge pruge sam izabrala iz dva razloga. U kojem god da sam sportu prije bila, kondicijski treninzi nisu mi bili problem kao većini, dapače, voljela sam ih. Čak mi je i trener rukometa predložio da se prebacim na atletiku, ha, ha. Drugi razlog je što mislim da duge pruge nude puno više nego ostale discipline. Mozes guštati u kilometima nakon napornog dana, možes trening napraviti uz more, u šumi… Da ni ne spominjem sve one ulične utrke, polumaratone i maratone kroz ulice elitnih gradova za koje ćemo biti spremni… Na kraju krajeva, trčanje je temeljna stavka skoro svakog sporta. Nisam probala ni jednu drugu disciplinu niti me zanimaju. Znam se samo našaliti da bih rado skakala u vis, ali da za to stvarno nemam predispozicije”, kaže Sara, studentica treće godine Prirodnoslovno-matematičkog fakulteta zbog čega se preselila u Zagreb.

“Sjećam se upisa na fakultet i cijele te promjene kao da je bilo jučer, a sada sam već treća godina. To je bilo doba prvog vala pandemije pa studentski život i nije baš izgledao kako sam ga zamišljala. Upisala sam Prirodnoslovno-matematički fakultet, istraživački smjer – kemija. Odlučila sam otići u STEM područje, iako sam odmalena govorila da ću biti profesorica tjelesnog odgoja. Sve u svemu, rekla bih da sam se dosta dobro snašla. Zagreb je puno veći od Rijeke pa sam ga upoznavala dio po dio. Sada se prijateljice često našale da poznajem grad bolje nego one koje oduvijek tu žive. Naravno, nedostaju mi obitelj i prijatelji. Sada još i više, uz malu prinovu, nećaka Jana. Ne idem kući tako često, ali kad odem, raspoloženje mi odmah poraste. Treniram sama, trener mi pošalje treninge preko poruka te mu ja napišem kako sam ih odradila. U Zagrebu je još nekoliko klupskih kolega, no nikad nemamo iste treninge. Drugu godinu fakulteta sam svaki trening odrađivala s Atletskim klubom Svetice i trenerom Slavekom kojemu sam stvarno zahvalna što me prihvatio, pratio moj napredak i davao mi savjete kao da sam njihova. To što treniram sama, može mi jedino biti dodatni trening za psihu. Što se tiče fizičkog dijela treninga, odradim ga isto kao i u grupi. Prednost toga što treniram sama je da si mogu slagati raspored kako želim i ne ovisim ni o kome. Mana je to što se nekada teško natjerati, no tu stečena disciplina dolazi u pomoć. To što je iza mene moja najuspješnija sezona nema previše veze s time kako i s kime trenirala, već je rezultat rada tijekom svih ovih godina. I u novoj sezoni želim napredovati do te mjere da svaki trening radim brže i jače nego prije, a s time će doći i osobni rekordi.”

Sarina poruka za mlade koji tek počinju treirati atletiku i onima koji još nisu postigli rezultate koje očekuju?

“Pa, oni koji su prvi put u doticaju sa sportom trebaju uživati kako bi ispunili svoju potrebu za aktivnošću, igrom i druženjem. A ovima malo starijima da trebaju trenirati isključivo zbog sebe i svojeg užitka, a ne zbog mame i tate ili nekakvog naslova jer to neće rezultirati dugoročnim zadovoljstvom. Roditelji se danas često petljaju u djetetove treninge i nameću im svoje ciljeve, ne uzimajući u obzir djetetove želje. Ne kažem da se dijete ne treba naučiti redu, radu i disciplini, ali treba pustiti da si samo posloži prioritete. A za one koji su puni volje, koji su predani procesu, ali još nisu došli do željenih rezultata, poručila bih da se nikad, ni u sportu, ni izvan njega, ne mjere tuđim ravnalom. Mislim da će red, rad i disciplina uvijek nadjačati talent.”